Kome treba poduzeće?
Borovo 1988. - 1991.

Ljeto 1988.: "Hoćemo platu, hoćemo hleba"

U subotu, 2. srpnja 1988., radnici druge smjene Tvornice kožne obuće održali su zbor radnika na kojem su raspravljali o korištenju kolektivnih godišnjih odmora, isplati plaća i regresa i daljnjem snabdijevanju proizvodnje. Kako do dogovora nisu uspjeli doći, novi zbor zakazan je za utorak 5. srpnja. Direktori do tada nisu uspjeli osmisliti rješenje koje bi zadovoljilo radnike, pa su ovi u utorak ujutro napustili pogone. Akciju su tada podržali i sindikati te je formirana kolona koja je, s partijskim i državnim zastavama na čelu, pješačila do centra Vukovara, na trg Republike i pred Radnički dom. Uskoro se u centru grada radnicima TKO (njih 1.500-2.000) pridružuju i radnici borovskih tvornica GTR i Poly. Zahtjevi koje upućuju su brojni, a odnose se prije svega na povećanje osobnih dohodaka i garanciju za redovito snabdijevanje proizvodnje. Generalni drektor ih upozorava da su “i novac za ovu isplatu posudili” i (očito nezadovoljan radikalnošću radničkih zahtjeva) moli da “sindikat bude taj koji će voditi ovu akciju”. Isti direktor na odgovornost proziva dosadašnja neuspješna rukovodstva tj. “veći broj ljudi koji su godinama vodili SOUR”.[1]

Kako im nisu prihvaćeni zahtjevi za povećanjem osobnog dohotka, već im je rečeno da oni trebaju rasti u skladu s rastom proizvodnje, oko 1.500 radnika kreće pješice prema Beogradu. Kolona nezadovoljnih radnika išla je od Vukovara do Lovasa i Tovarnika gdje su ih, nakon više od 20km, sustigli autobusi koje je za njima poslao općinski sindikat kako bi ih odvezli do Beograda. U glavni grad federacije radnici su došli rano ujutro. Očekujući njihov dolazak, pred Skupštinom SFRJ nalazio se kordon policije već od 2.00 sata ujutro.[2] Pavluško Imširović spominje, a naši intervjui potvrđuju, kako je policija silom sprečavala svaki kontakt beogradskih radnika s vukovarskim. On navodi kako je trasa prolaska vukovarske štrajkačke kolone bila ograđeni gustim kordonima policije pod punom ratnom spremom (Imširović, 2009). U Domu Sindikata, borovske je radnike uz sindikalno i političko rukovodstvo dočekalo i mnoštvo medija. Kako nisu bili uvjereni u obećanja koja su dobili u Domu Sindikata, idući dan, u jutarnjim satima, radnici odlučuju štrajk nastaviti pred Saveznom skupštinom. Treba napomenuti i kako je toga dana u Beogradu bilo +40 stupnjeva – bio je to, prema pisanju medija, dan kada se padalo u nesvjest. Radnici su uz parole “Hoćemo plate, hoćemo hleba!” uzvikivali i “Promjene! Promjene!”[3] U poslijepodnevnim satima, uz brzojave podrške, u Beograd je došlo još približno 3.000 radnika.[4] Tek u tridesetom satu štrajka, kada su radnici izgubili strpljenje i provalili u Skupštinu, obratio im se i predsjednik Skupštine SFRJ Dušan Popovski. On ih je obavijestio kako je u konzultacijama s predsjednikom Predsjedništva SFRJ Raifom Dizdarevićem, predsjednikom Predsjedništva CK SKJ Stipom Šuvarom, potpredsjednikom SIV-a Milošem Milosavljevićem i drugim suradnicima izraženo jednoglasno mišljenje da je rješenje moguće pronaći u izravnom dijalogu te obavijestio da je savezni premijer Branko Mikulić izrazio spremnost da u roku od nekoliko dana posjeti Borovo. Radnicima je rečeno i da su osigurana devizna sredstava za nabavu reprodukcijskog materijala čime je osigurana proizvodnja. Iako je dio radnika izrazio je sumnje kako će ponovno biti izmanipulirani, skup je završilo 15ak minuta nakon ponoći, dakle 40 sati od pokretanja štrajka. Ovaj dramatičan poduhvat borovskih radnika imao je snažan odjek u javnosti: “nije bilo novine, radio ili televizijske stanice koji o zahtjevima borovkih radnika nisu izrekli svoju riječ”.[5] Nakon završetka štrajka radnici su otišli na kolektivni godišnji odmor, a prema dogovoru postignutom dan ranije u Beogradu, isplaćeni su im osobni dohoci te regres za godišnji odmor.

Radnički savjet SOUR-a Borovo podržao je 7. srpnja 1988. prijedlog Programa mjera za otklanjanje uzroka poremećaja u poslovanju Kombinata. Ovaj prijedlog izradila je zajednička komisija Sabora SR Hrvatske i Kombinata, a krajem srpnja trebao se naći na sjednici Sabora SR Hrvatske. Prijedlog je bio da se Borovo preustroji kroz tehnološku, ekonomsku, kadrovsku i financijsku konsolidacija.