Kome treba poduzeće?
Borovo 1988. - 1991.

Kapitalizam dolazi

Osamdesete godine, period stagnacije i gospodarske krize, u SFRJ predstavljaju definitivan pomak od iznalaženja vlastitog oblika socijalizma ka tržišnoj ekonomiji. To je okretanje tržištu bilo velikim dijelom uvjetovano zahtjevima Međunarodnog monetarnog fonda, s kojim savezne vlade SFRJ od 1982. potpisuju niz stand-by aranžmana te u skladu s njima provode mjere štednje i strukturne reforme (Bilandžić, 1985: 486). Mjere vlade Ante Markovića inflaciju će 1990. uspjeti zaustaviti, ali po cijenu vala stečajeva i rasta nezaposlenosti (usp. Lowinger, 2009: 70). Samo u prvih šest mjeseci 1990., industrijska je proizvodnja u Jugoslaviji pala za 11%, a kupovna moć za 41% (World Bank viii). Velike mobilizacije radnika, koje su u drugoj polovici osamdesetih usmjerene upravo protiv mjera štednje i u koje spada i borovski štrajk, ove procese ne uspijevaju zaustaviti. Štoviše, pro-tržišne se reforme radnicima nameću kao jedini mogući izlaz iz ekonomske krize i put prema rješavanju njihovih problema.

Osim uspona nacionalističkih politika, ovaj period karakterizira sveprisutnost retorike “tržišta”, koja ujedinjuje i politički naizgled nepomirljive pozicije republičkih i saveznih elita. Kao rješenje za sve probleme sada se nude osobna odgovornost, poduzetništvo, natjecanje, nagrađivanje rada nasuprot nerade, pojačana disciplina... Istovremeno, kroz političko djelovanje, a posebno kroz institucije države, uspostavljaju se novi, kapitalistički društveni odnosi. Novi smjer društvenoga razvoja može se pratiti i u zakonodavnim promjenama, koje idu u smjeru ukidanja samoupravljanja, privatizacije društvenoga vlasništva i smanjivanja radničkih prava; dakle, prema radikalnoj transformaciji i dokidanju samih temelja jugoslavenskoga socijalizma. Iako danas zasjenjen ratom, dolazak kapitalizma u Jugoslaviju i Hrvatsku u vremenu razbuktavanja nacionalističkih politika itekako je registriran u sferi rada.

U Borovu, prelazak na tržišne odnose znači i kraj kombinata kao cjeline. Implementacijom Zakona o poduzećima, kombinat se dijeli na poduzeća među kojima vladaju isključivo tržišni odnosi.[1] Dijeli se i imovina Borova, što izaziva nove nesuglasice. Na primjer, Borovo Commerce (Prodaja), s 14.8% zaposlenih, dobiva najviše imovine (56.5%). Ovo izaziva nezadovoljstvo, jer prevladava mišljenje da su imovinu kombinata zajednički stvarali radnici svih poduzeća. Sada zajednički stvoreno bogatstvo “polako briše sve tragove svog nastanka.”[2] Bivša interna dugovanja kombinata pretvorena su u dugove između odvojenih poduzeća.[3] Ovo rezultira čestim blokadama računa, a zatim i zastojima u proizvodnji i slanjem radnika na čekanje zbog nedostatka posla. Borovska poduzeća sada su prisiljena prilagoditi se novoj stvarnosti. Radnički dom, mjesto društvenih, edukativnih i kulturnih aktivnosti, počinje komercijalno iznajmljivati prostor, uz opravdanje da—“nema besplatnog ručka”.[4] Investiciona izgradnja traži ili da joj ostala poduzeća plate za stanove u koje su radnici već uselili ili da se stanari isele, a stanovi prodaju. Tjednik primjećujući da je “novost … priroda robe koja je predmetom sporenje: krov nad glavom!”[5]

Svakako, problemi Borova, među kojima tvorničke novine početkom 1991. ističu “tehnološki višak radnika, nisku produktivnost i izrazito visoke doprinose”, nisu bili od jučer.[6] No, oni također govore o tome kako funkcija socijalističkog poduzeća nije bila samo tržišna. Osim što je kroz osiguravanje širih socijalnih usluga osiguravalo razmjerno visok standard svojim radnicima (čije su plaće inače bile manje od republičkog prosjeka), Borovo je često služilo za zbrinjavanje nezaposlenih, odnosno znalo je zapošljavati i one koji bi inače postali “socijalni problem”, kako smo čuli u intervjuima.

Svođenje odnosa unutar kombinata isključivo na tržišni imperativ produbljuje postojeće podjele između radništva. O tome svjedoče i sve češće radničke svađe oko koeficijanata. Kako prihodi pogonskih radnika ovise o produktivnosti, odnosno prikupljenim bodovima, nije neobično da niskokvalificiran radnik ostvari premiju veću od stručnjaka. Radnici koji u uvjetima smanjene proizvodnje nisu u mogućnosti povećati svoje prihode, traže da i stručnjaci budu podvrgnuti istom, tržišnom kriteriju. U tjedniku, donedavne kritički intonirane napise o “socijalističkoj uravnilovki” sada zamjenjuju dijagnoze o rađanju tržišta rada: “Iza pitanja zarada, krije se razoran eksploziv. … probija na scenu jedan vrlo upadljiv pravac našeg kretanja. Put nejednakosti. Neravnopravnosti. Prava jačeg. Ponekad i boljeg … To i hoćemo, zar ne? Kapital odnose.”[7]

Glavni, ali problematičan mehanizam za za rješavanje viška radne snage predstavljaju stečajevi. Na ljeto 1990., Sindikalna javnost piše o “zloupotrebama stečajnog postupka u svrhu ‘rješavanja’ viška zaposlenih”, navodeći kako je vrlo lako umjetno stvoriti zakonske uvjete za stečaj, odnosno postići da poduzeće bude nelikvidno 60 dana, npr. dogovorom između uprave i partnera, čime se može nerealno smanjiti vrijednost poduzeća.[8] Osim toga, rješavanje viška radnika u trenutku kada su oni još uvijek nosioci dotadašnjeg društvenog vlasništva—koje se tek treba pretvoriti u privatno—predstavljalo problematičnu praksu: “utvrđivanje imena i prezimena [suvišnih] ljudi”, navodi je jedan od borovskih direktora, “nitko ne želi preuzeti na sebe … posebno zbog toga što vlasnički odnosi nisu rješeni, pa je tvornica zvanično još uvijek vlasništvo svih njenih radnika”.[9] Točan broj stečajeva i posljedičnu nezaposlenost u ovom periodu teško je utvrditi zbog nedostatka usustavljenih podataka.[10] Prema republičkom Zavodu za zapošljavanje, broj radnika prijavljenih na burzu zbog prestanka rada poduzeća popeo se s nešto manje od 4.000 u siječnju 1990. na 30.710 u prosincu 1991., a samo u siječnju 1991. posao je zbog stečaja izgubilo dodatnih 5.456 radnika.[11] Broj nezaposlenih se povećao za približno 50.000 od prosinca 1989. do prosinca 1990., da bi do ljeta 1991. narastao za dodatnih 80.000 nezaposlenih.[12] Radnicima se u ovo vrijeme govori kako mogu povećati svoju zapošljivost ako posjeduju ili usavrše dodatne vještine, poput poznavanja jezika ili računalne pismenosti.[13] No, ni borovski visokoobrazovani stručnjaci, za koje se još donedavno smatralo da mogu relativno lako pokrenuti privatni posao, ne nalaze svoje mjesto na tržištu. Za njih se sada kao problem pojavljuje—nedostatak početnoga kapitala.[14]

U ožujku 1991. borovska poduzeća idu u stečaj. Nakon višemjesečnih čekanja, štrajkova i nesigurnosti, radnicima su podijeljene radne knjižice, a samo manji dio može očekivati povratak na posao.[15] Tamo ih čeka nova disciplina. U Strojari su radnici produktivnost povećali čak osam puta, ali isključivo po cijenu žestokog intenziviranja rada, ili, kako ga Tjednik opisuje, “zapadnjačkog proizvodnog ritma”. I dalje se radi za minimalac. I uz postrožene disciplinske mjere (npr. za rad u fušu), “izdržati se mora, jer izgubi li se radno mjesto nema ni socijalne pomoći, a izostaje i preporuka u traženju novog zaposlenja.”[16] Jedan stečajni upravitelj pravda novu disciplinu navodeći kako stečaj nije “bauk”, već “prava prilika da se bez birokratskih stega i radnici i rukovodioci posvete poslu.” Smatra da je radnicima bilo “dosta samoupravljanja, njihovih prava, bolovanja i lažne solidarnosti. Oni žele posao, nekoga tko će im dati naređenje i platu.”[17] Unatoč tvrdnjama da će ovo imati pozitivan utjecaj na “radnike čija je kreativnost bila potiskivana”, četrnaest radnika uskoro dobiva otkaz jer nisu ispunili obaveze ili su bili “nezainteresirani”.[18]

Literatura:

Bilandžić, Dušan. 1985. Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: glavni procesi: 1918-1985. Školska knjiga, Zagreb.
Cvek, Sven, Ivčić, Snježana, Račić, Jasna. 2015. “Jugoslavensko radništvo u tranziciji: ‘Borovo’ 1989.”, Politička misao 52, (2), 7-34.
Lowinger, Jake. 2009. Economic Reform and the “Double Movement” in Yugoslavia. Doktorska disertacija. Johns Hopkins University.
Radelić, Zdenko. 2006. Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991.: od zajedništva do razlaza. Školska knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb.
World Bank. 1991. Yugoslavia – Industrial restructuring study: overview, issues and strategy for restructuring. World Bank Group, Washington, DC. http://documents.worldbank.org/curated/en/839571468304234506/Yugoslavia-Industrial-restructuring-study-overview-issues-and-strategy-for-restructuring