Kome treba poduzeće?
Borovo 1988. - 1991.

Podjele

Radna snaga u velikim industrijski sistemima poput Borova, iako sva okupljena unutar “žiceˮ kombinata, nije bila homogena. Uključenost u direktnu proizvodnju, prisutnost u pogonu, stupanj kvalifikacija, dodatni izvori prihoda (posebno poljoprivreda), vezanost za pojedino poduzeće kombinata; svi su ovi elementi predstavljali stvarnu ili potencijalnu osnovu za podjele među radnicama i radnicima Borova. U proučavanom periodu—u trenutku krize i u vremenu napuštanja socijalizma—fragmentacija radništva se intenzivira pod pritiskom tržišnih imperativa.

Podjele između radnika kombinata koje eskaliraju u ovom periodu poprimaju nekoliko oblika. Pregovori o novoj raspodjeli dohotka izazivaju podjele na liniji proizvodnja/“režija” te proizvodnja/“inženjeri”. Uz to, u raspravama o tehnološkom višku stvara se podjela između radnika koji prihod ostvaruju samo od rada u Borovu i onih koji imaju zemlju i bave se u većoj ili manjoj mjeri i poljoprivredom. Razloge za ovakve sukobe i podjele treba tražiti u činjenici da su proizvodnost i kvalifikacije radnika kriteriji nove raspodjele dohotka, kao i u činjenici da se u ovom trenutku u kombinatu nema bogzna što raspodjeljivati (u suvremenim terminima, “sužena je materijalna baza samoupravljanja”).

U vremenu krize, Borovo je sve više u poziciji da inozemnim poduzećima s kojima surađuje prodaje gotovo isključivo radnu snagu putem tzv. lohn poslova. U cijeloj zemlji inflacija uzrokuje neviđen rast cijena, dok se zakonski priprema teren za privrednu reformu koja obećava više “tržišta”, “rizika” i “natjecanja”—i za poduzeća i za radnike.[1] Ovo predstavlja veliku promjenu za ekonomiju i društvo u kojima su razlike između najveće i najmanje plaće još uvijek relativno male (v. Tablicu 2), a najveću plaću u kombinatu, u srpnju 1989., ne prima direktor firme, nego “KV sjekač gornjih dijelova” iz Tvornice kožne obuće. Pritom je direktor kombinata na 147. mjestu, a “najslabije zarade su u Informatici i Radnoj zajednici i pored najvišeg prosjeka stručne spreme”.[2] Očekivano, ovakva situacija nije prolazila bez čestih i otvorenih kritika “uravnilovke” u raspodjeli, pogotovo od strane inženjera. Kroz 1990. će jedan od čestih povoda mnogobrojnih manjih štrajkova—pa i onog većeg iz lipnja iste godine u kojem se prvi put politiziraju etničke razlike—biti upravo prijedlozi povećanja plaća stručnoga kadra, kao i (već uobičajeno) pitanje smanjenja “režije”.

Kod podjele između “proizvodnje” i “režije” radi se o razlici između radnika direktno uključenih u proizvodnju (u pogonima) i onih koji to nisu, u tvorničkom tjedniku nazivanih još i “bijelim kragnama”. U ovo vrijeme “režija” postaje fluidan termin kojim se označava nerad, neproduktivnost i nepotrebnost: svatko tko je u međusobnim prepucavanjima radnika prozvan “režijom” stavljen je u situaciju da bude implicitno proglašen viškom. U sasvim praktičnom smislu, režiju čine radnici čiji dohodak ne ovisi o produktivnosti mjerljivoj u radnim satima.[3] Na primjer, ako nema materijala ili ako izvoz stane, proizvodni radnik neće moći skupiti bodove potrebne za ispunjenje ili prebačaj norme, o čemu mu direktno ovisi visina plaće. Ovo ne važi za one izvan pogona: njihova plaća će u istoj situaciji ostati jednaka. Međutim, u situaciji kada proizvodnja funkcionira, proizvodni radnici mogu povećati vlastiti dohodak kroz prekovremene sate (i često smjenski rad u teškim uvjetima), dok za “režiju” ova mogućnost ne postoji. Zaključak koji iz ovoga proizlazi je da su proizvodni radnici bili, što se cijene njihovoga rada tiče, izloženiji tržištu, dok “režija” predstavlja onaj dio radništva čiji dohodak manje ovisi o tržišnim faktorima, a više o samoupravnom sporazumu o raspodjeli prihoda unutar kombinata. Pod režiju tako mogu potpasti radnici različitih kvalifikacija: od visokoobrazovanih inženjera, preko knjigovodstva, pa do službe osiguranja.

U jednom članku o “strojnom knjigovodstvu prodaje”, naslovljenom “Nismo mi režija”, rukovoditeljica knjigovodstva ovako brani svoje radnice od optužbi za nerad:

Rade ove ženice, od kojih svaka ima djecu—vidite, mlade su, djeca su mala—i popodne, i subotama. Samo, za razliku od rada u proizvodnji, njihov rad je neplaćen. Norme nam nisu propisane—postoje rokovi, a oni se mijenjaju prema proizvodnji: kako raste kolektiv—raste i naš rad—samo ne i njegova cijena. Ona ide u obrnutom pravcu—pada, čak nas se proziva kao nepotrebne. Nemamo ništa protiv, samo ako smo nepotrebni—zašto nam se natovara, iz dana u dan sve više posla.

Druga će radnica knjigovodstvo nazvati “administrativnim proletarijatom” i za sebe ustvrditi: “mi smo radnička klasa”. Indikativan je način na koji se ovakav stav brani: radnice tako ističu da u knjigovodstvu “radimo fizički—kucamo, računamo, ne pitamo se o poslu”.[4] Ovakvo uzdizanje fizičkoga rada u status idealnog tipa pokazuje da ima istine u tvrdnji o “fetišizaciji fizičkog rada” u Borovu, ali i jugoslavenskom društvu općenito, koja se u tjedniku pojavljuje u ovo vrijeme.[5] Tome u prilog ide i priča jedne knjigovodstvene radnice koja govori kako proizvodni radnici “prave razliku kada odemo u Obućaru na topli obrok, jer mi nismo u plavim mantilima i ne treba nam, kažu, najkvalitetnija hrana jer ne moramo održavati kondiciju”.[6] Njezine kolegice često ističu da su u režiju stigle iz proizvodnje, naglašavaju i razliku između svoje i pozicije visokostručnih radnika “koji mogu sebi naći izlaz izvan Borova”.[7]

Odlazak stručnjaka je u Borovu u ovo vrijeme zaista predstavljao problem. Prema istraživanju provedenom među visokostručnim kadrom kombinata iz rujna 1988., u to vrijeme samo četvrtina visokostručnih radnika ne razmišlja o odlasku iz Borova, a ostali želju za odlaskom opravdavaju nedostatkom razvojnih programa, kao i nemogućnošću utjecaja na strateške odluke.[8] Početkom rujna 1988. tjednik bilježi najavu štrajka inženjera u Pneumatici, koji se žale da “rutinski radovi” vrijede više “od mozgova”.[9] Proizvodni radnici, s druge strane, od stručnjaka očekuju “stalnu prisutnost i dokazivanje”, pogotovo u proizvodnji.[10] Budući da se povećanje plaća može dogovoriti jedino samoupravnim putem—referendumskim odlučivanjem svih radnika—inženjeri, koji predstavljaju uvjerljivu manjinu (ispod 2%), u uvjetima opće materijalne oskudice nemaju šanse poboljšati svoju poziciju kroz uobičajenu direktnodemokratsku proceduru. Unatoč reformskim obećanjima i očekivanjima, na proljeće 1991., kada su i kombinat i njegova radna snaga na “slobodnom” tržištu, ni za borovske inženjere nema posla, a plaće kasne mjesecima. Dok se još do nedavno smatralo da oni mogu relativno lako pokrenuti privatni biznis, sada se kao problem pojavljuje – nedostatak početnoga kapitala.[11]

Oko 40% zaposlenih u kombinatu bili su “čisti proleteri”, osobe koje žive u stanovima u gradu bez drugih izvora prihoda, dok se oko 60% radnika dijelom bavilo i poljoprivredom. Ova je podjela posebno dolazila do izražaja u vremenu krize i u kontekstu najava mogućih otpuštanja. Radnicima “zemljašima”—u koje možemo ubrojiti i djecu seljaka tj. prvu generaciju urbanih radnika, koji se u uvjetima krize djelomično vraćaju zemlji—poljoprivredni rad mogao je osigurati minimalnu socijalnu sigurnost.[12] Kritike upućene “zemljašima”, koje je jedna radnica sažela u izjavi da je onima “koji imaju nešto sa strane manje stalo do posla”—mogle su se osloniti i na fenomen masovnih bolovanja, na koja tjednik opetovano upozorava.[13] Uzimanje bolovanja radi obavljanja poljoprivrednih radova bilo nerijetka pojava u kombinatu, koju je sindikat pokušavao suzbiti.[14] Druga pojava u koju se moglo uprijeti prstom u diskusijama o tehnološkom višku bili su besposleni radnici, čiji broj je rastao sa smanjivanjem obima posla ili dostupnosti sirovina.

O otkazima u Borovu kontinuirano se raspravlja kroz 1990. i 1991. godinu. Na radničkim savjetima svjedočimo prebacivanju odgovornosti između radničkog savjeta, sindikata, stručnjaka i direktora o tome tko treba donijeti odluku o otkazima. Utvrđivanje viška radnika predstavlja problem “posebno zbog toga što vlasnički odnosi nisu riješeni pa je tvornica zvanično još uvijek u vlasništvu svih njenih radnika.”[15] Osim toga, u situaciji otvorene pobune dijela hrvatskih Srba i općenito iznimno napetih međunacionalnih odnosa, svaki potencijalni otkaz neizostavno je opterećen i pitanjem nacionalne pripadnosti (i onoga tko otkaz daje i onoga tko ga dobiva). Nesumnjivo je i zato pravljenje popisa viška radnika opisano kao “izuzetno težak i mučan zadatak”, koji svi izbjegavaju.[16]

Tablica 1: Struktura zaposlenih u SOUR-u Borovo na dan 31.12.1987.

Kvalifik.	Broj zaposlenih	%
VSS	416	1,82
VŠS	486	2,13
SSS	2.713	11,88
VKV	1.227	5,37
KV	7.846	34,35
PKV	2.968	17,37
NKV	6.182	27,08
UKUPNO:	22.838	100,00

Tablica 2: Pregled prosječnog OD SOUR Borovo u periodu 1.1.-30.6.1988. godine

Prosječni OD	Iznos din.
SOUR	223.409
VSS	310.326
VKV	284.032
NK	191.065

(Izvor: “Institut: Jesmo li potrebni?”, Borovo 3048, 7.10.1988.)

Literatura:

Radelić, Zdenko. 2006. Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991.: od zajedništva do razlaza. Školska knjiga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb.

Sajler, Mirko. 1988. “Ima li nade za novo rađanje Borova”, Vjesnik, 3. srpnja.

Sinovčić, Tomislav. 1973. Ekonomika i organizacija privrednih poduzeća: priručnik za polaganje ispita za kvalificirane i visokokvalificirane radnike. Narodne novine, Zagreb.